Ukradeni princ i izgubljena princeza

U susret 21. martu Svetskom danu lutkarstva

Predstava „Ukradeni princ i izgubljena princeza” biće izvedena 21. marta, u Malom pozorištu „Duško Radović”

Malo pozorište „Duško Radović” je u toku svog višedecenijskog postojanja negovalo različite žanrove, korišćenjem mnogih lutkarskih formi od marioneta, ginjola, javajki, lutki na štapovima, teatra senki, maski, crnog teatra, apstrakcije i mnoge druge.

Konfrontiranje lutke i glumaca kao živih partnera, pojavljuje se upravo i u predstavi za decu „Ukradeni princ i izgubljena princeza”, u režiji Branislave Stefanović.

Predstava je nastala po drami američkog pisca Dena Totera, i bavi se velikom nepravdom: „U davna vremena postojao je drevni običaj po kom carski tron može da nasledi samo dečak!”

Rediteljka Branislava Stefanović je za režiju predstave „Ukradeni princ i izgubljena princeza”, 2021. godine dobila je nagradu „Slobodanka Caca Aleksić”.

Primož Jesenko, slovenački teatrolog i gost ovogodišnjeg Bitef festival, u okviru show case-a pogledao je i predstavu „Ukradeni princ i izgubljena princeza” i njenoj analizi posvetio deo svog teksta:

„(…) Četvrta odgledana predstava (na Bitefu) bila je ’dramolet u kineskom maniru’ ’Ukradeni princ i izgubljena princeza’ Dena Toteroa, američkog dramatičara i scenariste iz razdoblja između dva svetska rata, koji je za Malo pozorište ’Duško Radović’ adaptirala, režirala i koreografirala Branislava Stefanović. Neobično živa, dinamična predstava, puna lucidnog i otkačenog humora (npr. lik pripovedačice koja se svaki put najavljuje vrištećim uvodom), kroz ritmizirano kombinovanje elemenata tradicionalnog kineskog pozorišta (npr. uvođenje dugačke lutke zmaja, efektno korišćenje scenske dubine, akrobatske veštine) i elemenata komičnog vodvilja (gegovi, živa muzička pratnja) evocira drevnu priču po kojoj je carski presto smeo da nasledi isključivo dečak. Scensko događanje publiku u potpunosti obuzima i zato može s lakoćom da primi, za srpsko društvo još uvek nimalo podrazumevajuću, poentu o nepodobnosti mizoginije ili o društvenom integrisanju ljudi s posebnim potrebama, što rediteljka sjajno uvodi kroz dva gluvonema aktera koji su ravnopravni deo scenskog događanja. Sve je to u skladu s naglašenim motom Bertolta Brehta o nužnosti da prividno podrazumevajuće utvrđene vrednosti svaki put iznova promislimo. Značajno je da se, baš tog dana, glavna vest u beogradskim medijima odnosila na gnev žena zbog prevremenog puštanja na slobodu višekratnog silovatelja. (…)”

Foto: Belkisa Abdulović