poplava1a

poplave

Nevena Jovanović – Moja poplavna priča
Foto: Jovana Kukolj
Šabac – 16-17.05.2014.

Nakon Vučićevog poziva, dogovorili smo se da se zaputimo u Šabac posle radnog vremena. Ceo taj dan sam slušala radio-amatere kako izveštavaju o Obrenovcu i nisam mogla samo da sedim. Drugari koji su krenuli u Šabac su mi javili da idu samo muškarci. Posle nekog vremena me je kontaktirao MUP (jer sam ostavila svoj broj kao dobrovoljac ranije tokom dana) i ljubazna gospođa mi je objasnila da je potrebno što više ljudi, bilo muško bilo žensko. Imala sam taman toliko vremena da obiđem kineske prodavnice i kupim gumenjake. Tako da sam krenula i ja.

Na parkingu ispred Sava Centra je bilo more ljudi (loš izbor reči). Prepuni autobusi „Laste“ su prolazili pored nas, a mi nismo znali gde se pune. Čekali smo zajedno sa drugima sigurno još 30 do 45 minuta. Pošto je bilo skoro nemoguće ući u autobus na tom mestu, zaputili smo se ka isključenju sa autoputa kod Gazele, odakle smo videli da autobusi dolaze. Momci su se isprečili kad je dolazio jedan bus. Vozač, mladić, je odbijao da nam otvori vrata na tom mestu, međutim, nakon 5 minuta smo ga „odobrovoljili“ i ušli unutra. Kasnije su ga neki putnici mračili da ih doda na Fejsu.

Autobus prepun muškaraca i… ja. Idu malo vesti sa radija, a malo majstor opiči klasiku. Dakle, „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“. Pola ozbiljna lica, a malo onih što uveseljavaju ove prve.

– Je l zna neko dobru kafanu u Šapcu, kad natovarimo one vreće, da odemo da popijemo koju?
– Što je onako puno ljudi došlo? Mora da su studenti iz Šapca što studiraju u Bg-u krenuli gajbi.

I tako nam prođe put. Prelazimo most na Savi i gledamo u onu dole vodu. Niko ne zna da oceni, ne čini nam se alarmantno. Negde na sredini reke, na površini vode uviđamo vrhove drveća. Tad smo skapirali kol’ko je sati.

Istovaruju nas kod Interex-a, gde nas čeka već veliki broj ljudi. Našli smo neke drugare koji nam kažu da moramo prvo da sačekamo sve autobuse iz Bg-a, pa onda nekog iz MUP-a ili vojske. Sipi ona kiša, hladno, mrak, entuzijazam opada, mi čekamo i dalje.

Prođe tu još neko vreme i mi odlučimo da barem uđemo u one parkirane autobuse kako ne bismo kisnuli bez veze. Čujemo sa svih strana razne „informacije“. Te treba da se čeka do 3 ujutru da dođu lopate, te nema peska, te nema ni potrebe da budemo tu i da će nas vratiti odmah kući.

Odjednom, vozač upali motor i pokrenu autobus. Nemamo pojma gde idemo. Neki momci iza koji su malo popili (na celom putu ih je bilo po malo, ali ne u količini koja je ispredana posle po društvenim mrežama) se dernjaju na vozača – „Gde nas vodite? ‘Alooo?“
Vozikamo se mi tamo (ubeđena sam da smo dva, tri puta prošli iste puteve) i na kraju nas čovek doveze do Drenovca (videli na tabli, pojma nemamo šta je i gde je to). Zaustavio se autobus i čovek nam kaže da je to krajnja tačka do koje on ide, da ne može da nas odveze još napred i da sačekamo nekoga (vojska, policija). Mi izašli napolje i krenuli ka napred gde ćemo kasnije saznati da se na 5km odatle nalazi mesto koje se brani.

Pešačenje u novim gumenim čizmama je PAKAO! Pogotovo toliko dugo.

Bilo je par grupica ljudi koji su krenuli sa nama, dok su ostali ostali u autobusima ili ispred. Mrkli mrak, kišica, na svakih 200 metara entuzijazam opada za po 10%, a na njegovo mesto dolazi bes na „tamo neke“ koji se nisu dovoljno dobro izorganizovali i omogućili ljudima da lepo pomognu, kad već ‘oće.

Bog zna kako, posle, čini mi se, zilion godina, dođemo mi na tu branu (mislim da nas je neki autobus našao i vozio možda 1km). U putu smo sretali jako puno ljudi koji su išli na suprotnu stranu sa rečima da nema potrebe da idemo ili da se brana već izlila ili da ima da se ide još 10km, pa su oni odustali. Mi, međutim, nismo. I bili smo u pravu.

Puno ljudi, ali nedovoljno momaka koji bi išli u lanac. Dosta onih koji su tu već nekoliko sati i koji ne mogu više fizički da izdrže. Moja pomoć je bila oličena u spremanju i vezivanju džakova. Divni ljudi mi nisu dopustili da slučajno podignem bilo šta.

Problem je bila voda za piće. Nije je bilo uopšte. Mi smo doneli jednu flašu, pa su je svi podelili. Moji momci su otišli u lanac u ono blatište sa džakovima navučenim na noge (pošto su bili toliko pametni da dođu u patikama). Moje zaduženje je bilo na samom početku lanca; ja i ostali oko mene smo radili brzo, jer su kamioni sa peskom dolazili još brže.

U tom radu je bilo raznih situacija. Dva drugara se dovikuju, a između ima sigurno 20 metara ispunjenih ljudima koji glagolje:

– Matoriiii, kažu da smo gotovi!

– Odakleeee ti tooo?

– Pričao sam sa murijoooom!

– S kim? Sa Vulinoooom?

– Vulin je na Kosovu eeeej!

– Niiiije na Kooosovu, sad ima svoje ministarstvooo!

A ljudi crkoše od smeha.

Onda se stvorio neki klinac koji počinje da paniči da su ga „njegovi kontaksti sa RTS-a“ zvali i rekli da je brana popustila. Ostali mu objašnjavaju da je to nemoguće. jer stojimo na licu mesta, međutim jok. Čovek insistira da je tako i počinje da se vraća ka autobusima.

Oko 5 ujutru su svi radovi završeni i Diković je preko svojih ljudi poručio da nema potrebe više dizati branu.

Povratak, opet milion kilometara. Opet puni autobusi prolaze, a mi nemamo mesta nigde. Opet smo mi zaustavili neki bus koji je vozio samo do Šapca, međutim, momci su ga „ubedili“ da ipak vozi do Bg-a. Na tom putu smo imali i zastoj. Grupica dobrovoljaca je zaustavila saobraćaj u obe trake, jer niko nije hteo da ih vozi do Šapca. Kasnije su pričali da su u suštini zaustavili vozilo gde je bio Diković, i on im je rekao da nastave da zaustavljaju sve autobuse dok se svi ne „potrpaju“. Tako je i bilo. Svaki autobus je primio još po 5 do 10 putnika (stojećih) i nastavili smo put. Kasnije su nas zaustavili neki drugi dobrovoljci kojima je trebalo još dvadesetak ljudi za neki istovar ili tako nešto, pa su dvadesetorica izašla, a mi ostali krenuli nazad.

Došli smo kući oko 9.

– Složili smo se da smo mogli barem još 3 sata duže da radimo.

– Organizacija nije bila na nivou, ali razumemo frku.

– Upoznali smo divne studente iz Mladenovca koji su došli prvo do SC-a, pa onda do Šapca.

– Nabasala sam na kolegu sa fakulteta (FPN) koji je takođe nešto kasnije zaustavio autobus i uspeo da sa svoja dva druga uđe unutra i dođe do BG-a.

– Videla sam čoveka koga nose dvojica, jer je bio mortus pijan i to pored brane.

– Bilo nam je žao kad su ljudi zamolili da se ubacuje malo manje peska kako bi preumorni dobrovoljci mogli ipak, i dalje, da ga prebacuju u vreće.

– Muškarci su se ojeli.

– Upalu mišića smo dobili svi.

– Sa pripadnicima vojske i policije se konverzacija odvijala minimum na ravnopravnom, a najčešće na prijateljskom nivou.

– Svi su u povratku bili mirni.

– Bilo nam je drago što smo pomogli, koliko-toliko.

U subotu sam išla na Makiš, a momci u Kupinovo. U nedelju smo malo volontirali u Gerontološkom centru na Bežanijskoj kosi, pa su nas vratili. Momci i dalje uveče idu gde treba. Makiš, Kupinovo, Kej, Gazela, volontiranje na Marakani, Areni…

Svi koji su pomogli na bilo koji način treba da budu ponosni i treba celo društvo da im bude zahvalno. I ovi sa ovih sajtova poplave, nestali.rs, i poznati što ritvituju važne informacije, i ugostitelji što doteraju koji sendvič volonterima na nasipima, i neverovatni novinari Pinka što im podočnjaci rastu iz sata u sat, a spasioci se, naravno, podrazumevaju i veliko im hvala.

Meni je srce puno zbog nekih mojih ljudi koji su sitnim pobedama nesvesno terali i druge da se uključe:

– Tu je par divnih mojih drugarica koje se upiru da spase svakog ljubimca iz Obrenovca.

– Moja baba koja je išla da kupi lekove za srce i pritisak, i obilazila prihvatilišta onako stara, dok joj nisu prihvatili na DIF-u.

– Moj mali brat koji je sa drugarima išao da pakuje vreće na Keju, ali pošto nije bilo potrebno, otišli su u Halu sportova na Novom Bg-u da razgovaraju i pomognu ugroženima iz Obrenovca.

– I ove moje Delije iz kraja što su išle ispred JNA da istovaruju šlepere humanitarne pomoći.

– I mediji što su objavili priču o istim tim Delijama sa Bežanijske kose, koji su uz pomoć meštana odbranili Kupinovo, Ašanju i Progar, kad niko nije obraćao pažnju na ta mesta.

– I Tijana što je bila jedna od malobrojnih žena sa mnom u Šapcu one noći.

– I Ugrenović što je humanitarnim stand-up-om pomogao na svoj način.

– I moja koleginica Vesna koja je sa drugim mamama prala stvari za bebe i decu i nosila u prihvatilišta.

– I moja druga koleginica Nevena koja je sa svojim glumcima igrala predstave za obrenovačku decu.

– I Anja, dobrovoljka Crvenog Krsta, sa kojom sam uspela da napunim 2 volonterske smene u Areni.

– I komšija, frizer Dušan, što je organizovao akciju šišanja za pomoć ugroženima u Delta City-ju i Ušću.

– I Sanji koja je pobegla sa posla sa mnom da odnesemo našu skromnu donaciju od ljudi iz Grupovine u Resavsku 28.

– I taksisti Vladi iz Naxis-a koji nas je do te iste Resavske besplatno vozio

– I drugaru Tadeju koji koordinira štab u REX-u i sa kojim (i dalje bezuspešno) pokušavam da organizujem autobus za Krupanj.

– I ludom Kristijanu koji se telefonom čuje sa momcima iz mog kraja kako bi što pre stigli i pomogli ljudima u Kostolcu, Svilajncu, Palanci, Šapcu…

– I mom Marku vatrogascu iz Paraćina što nije spavao i jedva jeo tri dana kako bi spašavao ljude u okolnim mestima.

– I drugarima i drugaricama, kolegama iz inostranstva, što su apelovali i i dalje apeluju na sve strane.

– I momčine iz Laćarka što su branili nekoliko noći to mestašce kod Mitrovice.

– I moji krizni štabovci sa FPN-a koji svako na svoj način apeluje, volontira, učestvuje, a najviše piše o ljudima.

– I Ivaničinom tati što je u sred noći vozio Jovanu, Ivanicu i mene na Makiš.

– I Glavonji što svoje defektologe alarmira i tera da idu u prihvatilišta.

– I mom Debelom koji bez odmora, evo već 6 dana, onako blatnjav i štrokav, pita da l’ treba još negde…

– I svima poznatim i nepoznatim na Fejsu i Tviteru koji nude pomoć, dele informacije i koliko-toliko koordiniraju beskonačno ljudstvo koje silno želi da pomogne.

Meni je srce puno.

#ZaSrbiju, a politika nek sačeka!