Manastir Tronoša

U blizini Tršića su manastiri Čokešina i Tronoša. Legenda veli da je manastir Čokešina počeo da gradi Miloš Obilić neposredno pred odlazak u Boj na Kosovu; dok suvi istorijski podaci i činjenice tvrde da je završetak radova na manastiru obavio lokalni vlastelin Čokeša. Manastirska crkva je posvećena rođenju Presvete Bogorodice. Manastir se inače nalazi uz put Loznica – Šabac i skreće se desno, kod Prnjavora.

Drugi pomenuti manastir, verovatno i poznatiji, Tronoša, nalazi se na delu puta – kada iz Loznice, ili Tršića pođete ka Krupnju. I kada idete putem Loznica – Valjevo, videćete tablu za (skretanje desno) manastir Tronošu. Kada siđete sa glavnog puta, prolazićete kroz zelenu, šumovitu dolinu i čarobne pejzaže; što nije ništa neočekivano. Do većine najlepših srpskih manastira vode upravo takvi lokalni putevi, gde imate samo da uživate u pogledu dok se ispred vas, odjednom, ne pojave manastirske dveri. Uvek vas iznova iznenadi „talenat“ srpskih graditelja manastira da pronađu tiho, skriveno mesto, pored rečice u nekoj zelenoj dolini okruženoj stenama i planinama; mesto koje ugledate tek kad priđete na desetinu koraka… I naravno, uvek što dalje od osvajačkih vojski koje su toliko puta palile i rušile iste te manastire.

Manastir Tronoša

Kao ktitor manastira pominje se kraljica Katalina Nemanjić, žena kralja Dragutina. Potiče verovatno negde iz XIII ili XIV veka, i rađen je u stilu pozne raške škole. U ovom manastiru školu je učio i Vuk Karadžić!

U samoj crkvi, ispred ikonostasa, ugledaćete dve džinovske sveće od voska. Ovde se neguje običaj, redak ili jedinstven u pravoslavnom svetu, da svake godine na Veliki četvrtak, meštani okolnih sela donose u manastir dve velike sveće (po 50 kg!!!) napravljene od čistog pčelinjeg voska, koje u crkvi gore za određene praznike – ispred ikona Hrista i Bogorodice. Jednu sveću prave meštani Tršića i Korenite, a drugu Zaječe i Paskovce. Manastirsko dvorište i okolina konaka je sva u cveću i predivno izgleda. Ceo manastir je okružen tišinom, zelenilom i spokojem.

Manastir Tronoša

Ispred manastira se nalazi interesantna česma (ili deset česama, jedna pored druge) koju su po legendi izgradili Jug Bogdan i devet Jugovića pred polazak na Kosovo. Kada ih pominjemo, da spomenemo i da se veruje da su Jugovići sahranjeni pored manastira Davidovica, blizu Brodareva (i o tome više u putopisu o Zlataru)… Vaša deca će verovatno probati vodu redom iz svih deset česama, ali zaslužili su da im ispunjavate svaku želju ako su i dalje sa vama i ako nisu već uhvatila lokalni autobus za Beograd ili vas prijavila policiji zbog maltretiranja… Šalu nastranu, voda je prava izvorska, a pošto je od skora počela da se flašira, imaćete možda prilike da je probate i pre nego što lično obiđete manastir i česmu.

Manastir Tronoša

Čak i da se ranije krenulo sa Tare, do sada bi sunce već svakako zašlo, tako da je došlo vreme da se krene kući (ako živite u Loznici ili okolini, nema problema, eto vas kod kuće za pet minuta; ali, ako stanujete u Beogradu, imate još oko 130 kilometara puta). Dakle, ponovo prolazite kroz Loznicu, mada izvesnom obilaznicom – ne idete kroz centar mesta, i pratite pravac ka Šapcu. Sada se vozite kroz Mačvu i verovatno ćete biti izloženi ambivalentnim osećanjima. Sa jedne strane, videćete da skoro svako selo u Mačvi ima svoju crkvu, uređenu, okrečenu i osvetljenu. Naprosto čarobno deluju – pa čak iako je neko od sela celo bilo u mraku, njegova crkva nije! Sa druge strane, malo-malo pa prolazite pored neke paljevine, lokalne deponije, vatre i dima, što vas može stvarno užasno iznervirati. Umesto da otvorite prozore i udišete punim plućima vazduh mačvanske ravnice, vi ćete morati da zatvorite sve prozore na kolima, pogasite ventilaciju ili klimu i samo da gledate da što brže prođete ovim delom puta… Bar je tako bilo proletos kada smo mi prolazili…

Uz još malo vožnje, stižete i do uključenja na auto-put Šid – Beograd, i ništa vas više ne sprečava da jurnete ka Beogradu. Uskoro ćete naići na poznatu, veliku plavu tablu na kojoj ponosno piše BELGRADE (i ništa više, a kamoli da piše: BEOGRAD); sve je spremno za dan kada ćemo svi biti jedna Evropa i koristiti samo maternji – engleski jezik. Ipak ne brinite, ovde počinje Beograd i za „domaće“, ne samo za strance!

Pa, da zaključimo – verujem da, i po cenu malo duže vožnje, vredi napraviti jedno ovakvo putovanje. Ima toliko toga da se vidi da ni nekoliko dana ne bi bilo dooljno za sve. Sa druge strane, ovako ćete imati mnogo bolju predstavu o celom ovom zapadnom kraju Srbije, pa ćete u budućnosti moći da napravite još nekoliko jednodnevnih ili dužih izleta po ovome divnom kraju.

Tekst: Slobodan Boba Ogrizović
Tara – Beograd, okolo-naokolo, 2007.