Lutalaštvo

Samostalna izložba Mirjane Bobe Stojadinović – „Lutalaštvo”

Galerija Kolarčeve zadužbine od 12. do 30. januara

Izložba „Lutalaštvo” Mirjane Bobe Stojadinović biće postavljena u utorak, 12. januara 2021. godine u Likovnoj galeriji Kolarčeve zadužbine. Zvaničnog otvaranja neće biti, ali će umetnica taj dan provesti u galeriji od 14 do 17 časova. Povodom otvaranja izložbe autorka je predstavila svoj rad:

„Fotografisanjem istorijskih lokomotiva u Muzeju uskih pruga u Požegi 2017. godine, započela sam seriju radova posvećenih putovanju, koja preispituje pristupe putovanju u ključu prevoznih sredstava (brod, voz, automobil, autobus, avion), istorije putovanja, psihološkog značenja putovanja, kao i ličnog doživljaja procesa putovanja. Izložbom u Galeriji Kolarčeve zadužbine samim početkom 2021. godine bavim se subjektivnošću doživljaja putovanja.
Sama mehanika putovanja predstavlja osnovu ljudske civilizacije i posebno modernog doba. Budući da je brod prevozno sredstvo koje je predmoderno, a i kako nisam imala priliku da putujem brodom, njega nisam uključila u ovaj rad. Međutim, počevši od relativno skorog razvoja voza i toga da je on omogućio sve brže i lakše kretanje kroz prostor, savlađivanje razdaljina i prenošenja sve većih količina tereta, savremeno doba dobilo je sredstvo putem kog se ostvarilo: od teške industrije do turizma, preko migracija, trgovine i kultivisanja – svega onoga što je izgradilo savremena društva. Ovaj proces su samo nastavili automobil, autobus i avion.

Forma same izložbe predstavlja prostorni odnos između prizora kretanja vozom/kolima/autobusom/avionom i poriva lutalaštva koji biva ukodiran u saznajnu percepciju doživljaja pokreta celog tela. Rad je uobličen u prostornu ambijentalnu postavku, koja se zasniva na dinamičkom odnosu fotografija koje sam snimala putujući različitim prevoznim sredstvima od kada sam prvi put počela da koristim digitalni foto-aparat 2003. godine, pa sve do kraja 2019, uz autentične zvukove koje sam snimala na putovanjima evropskim kontinentom, kao što su jutro na železničkoj stanici u Veneciji, potok u selu Nortamberlenda, kaskanje konja kroz prigradsku ulicu u Beču, ulični džez-orkestar na Karlovom mostu u Pragu, oluja sa grmljavinom u Gracu ili vojna parada u Sofiji, kao i priče sa putovanja koje sam naknadno zapisala. Fotografije i zvučni snimci nastajali su spontano, kada sam beležila svoje utiske u nepoznatim mestima, dok su priče nastale posebno za ovu izložbu.

Ako su fotografije i zvukovi tragovi tog izmeštanja „sa lica mesta”, prateći narativ pruža naknadni osvrt na doživljaj, prosejan kroz sva iskustva koja su usledila nezavisno od samih putovanja. On je neka vrsta dijaloga same sa sobom, sebe onda i sebe sada, sebe tamo i sebe ovde. Prateći narativ rada istražuje proces fizičkog izmeštanja i udaljavanja od poznatog, odnosno ulaženja u nepoznato, kao duhovnog izazova za propitivanje sopstva. Događajnost koja se pojavljuje u pričama često je anti-događaj, događaj koji implodira i u sebe usisava tragove neposrednog prisustva.
Pandemijska 2020. godina bila je veoma ozbiljna i kao da se neće uskoro završiti. U ovom radu pravim namerni odmak od potresne realnosti. Ja ne boravim u eskapizmu, već naprotiv, suočavam se sa celokupnom tragikom današnjeg vremena onoliko i onako kako ja to mogu – svesno prizivajući ono što me ispunjava i što mi daje smisao. Za mene je to proces putovanja.

Lutalaštvo

Konačno, putovanje za mene znači iskoračivanje iz kolotečine i zakoračivanje u slobodu, u neograničeno radoznali odnos ka okruženju. Putovanje je format bivstvovanja između različitih fiksiranih pozicija, pa upravo ta nefiksiranost daje mogućnost da se iskorači iz rutine svakodnevice, dok istovremeno, shodno ritmu putovanja, ono ima svoju specifičnu nepredvidljivu svakodnevicu. Civilizacijska ukorenjenost u vremensko-prostorne okvire povremeno zahteva i iskorenjivanje iz njih, emocionalnog opstanka radi.

Moj rad teži ljudskoj dimenziji. Jedna ljudska dimenzija nije samo fizička veličina čoveka, već i obim ljudske percepcije i iskustva. Veličina i grandioznost obraćaju se onom zbiru ljudi koji mogu da popune taj obim, dakle velikom broju ljudi, masovnosti. To nije nešto što mene interesuje. Ali posebnost svakog ljudskog bića, njegova čula i njegovo iskustvo, sve ono što je prolazno i nematerijalno, to je ono što je u centru mog rada.

Biografija:
Mirjana Boba Stojadinović (1977, Srbija/Bugarska) je vizuelna umetnica, diplomirala i magirstrirala na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu (2006), kao i Institutu Pit Cvart u Roterdamu, Holandija i Fakultetu umetnosti u Plimutu, Velika Britanija (2008). Od 1998. godine samostalno je izlagala u zemlji i inostranstvu, a takođe je učestvovala u brojnim grupnim izložbama, organizovala ih i kurirala. U centru njenih interesovanja su prostor i naracija, performativno upotrebljavajući fotografiju, tekst, zvuk, svetlost, objekat.

Dobitnica je nagrade 25. Memorijala Nadežde Petrović (2010), a radovi joj se nalaze u kolekcijama Muzeja savremene umetnosti Beograd, Narodnog muzeja Crne Gore, Telenorove kolekcije srpske savremene umetnosti, Savremene galerije Zrenjanin, galerije Kulturnog centra Požega i u drugim javnim i privatnim kolekcijama.

Takođe se bavi produkcijom polja savremene kulture. Autor je i realizator foruma UMETNIK KAO PUBLIKA (2010–2016). Jedna je od osnivača magazina za nezavisnu kulturu MANEK (2013). Kurirala je beogradsko izdanje transnacionalnog projekta „AKTOPOLIS. Umetnost akcije” Gete-instituta, sa lokalnim nazivom „FORMALNO NEFORMALNA. Beogradska samoorganizovana kulturna produkcija” (2015–2017). Od 2018. godine je saradnica Redakcije kulture Radio Beograda 2 (RTS) za oblast savremene vizuelne umetnosti.

Foto: Boba Kolarac