Izložba „S one strane nevidljivog” Jelene Vučić

Izložba „S one strane nevidljivog” Jelene Vučić

Od 31. januara do 12. februara 2023, Galerija Doma omladine Beograda; Otvaranje izložbe u utorak, 31. januara, u 19 časova

Umetnica Jelena Vučić izložbom „S one strane nevidljivog” nastoji da izložbeni prostor označi kao materični organ. Unutar galerijskog prostora otkriva se čitav jedan novi svet zatamnjen, opskuran i dramatičan u odnosu na spoljašnjost. Crteži endometrijumskog tkiva oživljavaju zidove pulsirajući čitavom njegovom dužinom. Zatvoren i zaštićen od spoljašnjih uticaja, podseća nas na prvorodni prostor materice.

Kao što je trudno telo u stalnoj razmeni između majke i deteta, ne samo telesno, nego i duhovno, tako isto možemo shvatiti i galerijski prostor koji je u stalnoj razmeni između publike i ideja, izloženih dela koja se u njemu nalaze – iskustvo duhovnog i intelektualnog karaktera.

Jelena Vučić (1994, Banja Luka) diplomirala je na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci 2017. godine, smer – slikarstvo. Master studije završila je na istoimenom fakultetu. Bavi se istraživanjem i izražavanjem putem: video umetnosti, performansa, slikarstva, animacije i instalacije. Dobitnica je više nagrada.

S one strane nevidljivog

„Zahvaljujući specifičnostima izložbenog prostora, došli smo do tačke u kojoj ne vidimo samo umjetnost, već prostor sjedinjen sa izloženim djelima. Spoljašnji svijet ne smije da ulazi u galeriju; nema prozora, sve je zapečaćeno kako bi se stekao utisak koherentnosti i jedinstva. Upravo zbog ovih karakteristika, galerija se može posmatrati kao organ koji samostalno funkcioniše. Podijeljeni crtežom ‘Ni iznutra ni spolja’, zidovi galerije postaju ‘prokrvljeni’ roze bojom membrane materice koja ima težnju za proliferacijom. Crtež svojom dužinom i dinamikom upućuje na bespočetnost materice iz koje se iznova rađaju novi životi. Ovako oživljena površina zida postaje lokus, više nije samo pasivni nosilac umjetnosti, već, takođe, površina galerije pulsira kao tkivo prožeta estetskim silama. Kao da i sama ćelija endometrijumskog tkiva biva gradivna jedinica galerije. Rasklopljena materica se rasteže u svojoj fluidnosti između nebića i bića, onostranog i ovostranog. Dok teče i mijenja se, označava mjesto prolaska između dva svijeta. Ona postavlja pitanje spoljašnjeg i unutrašnjeg: da li površina zida s jedne strane ovog crteža pripada nevidljivom koje još nije prodrlo u tkivo, ili pak pripada materijalnom, ovozemaljskom svijetu koje počinje svoje razviće dospjevši u uterus.

Zvukovi iz animacije, te digitalizovani otkucaji srca autorke dodatno naglašavaju materičnu skučenost. Fuzija zvukova povećava gustinu unutrašnjosti galerije naspram njene spoljašnjosti, jednako kao što je i uterus viskozan i ljepljiv prema opisima teoretičarke Meri Daglas. Prisustvo tijela djeluje kao upad, ali gledalac nije eliminisan, on je, štaviše, uključen i uljepljen u diskurse izložene cjeline te tako zauzima poziciju ubrzanog razvoja fetusa.

Ovaj materični organ dobija jedini ‘izlaz’ u vidu rada ‘Usud’ koji polazi iz zida i kao truba najavljuje dolazak novog života ili bi možda više odgovaralo reći da zjapi u prostoru uvlačeći nas u ono što se krije s druge strane zida galerije, u nevidljivo i transcendentno.”

Jelena Vučić, ma slikarstva