GoriborOni su bend iz Bora, poznati po tome što godinama nisu mogli da nađu izdavača u Srbiji, pa su ih udomili braća Hrvati. Oni su, kažu ljudi, mračni, ogoljeni i iskreni. Oni su iznenađenje i oni su pojava. Oni su Goribor. Oni sviraju mešavinu bluza i trip hopa, oni kidaju tekstovima punim patnje i bola, oni žive svoju muziku i to se oseća. Oni kao da žele da nam kažu da su trend i modu u rokenrol muziku ubacili tatini i mamini sinovi sa skupim gitarama i malo toga među zubima, dok se njima krv u izražavanju podrazumevala. Oni se ne zajebavaju, oni kažu: „Goribor je naš život“.

Posle uspešnog koncerta u Barutani, nastupa na Love fest-u u Vrnjačkoj Banji, kao i koncertu u Sarajevu, leto završavaju novi singlom „Dugo nisam bio tu“. Slaže se uz leto, penast je, optimističan, opraštajuć i pomirljiv. Posle samo nekoliko sati od objavljivanja, na You Tube-u, pesma ima više od hiljadu pregleda. To je uspeh.

Šta je uspeh i šta život, gde je tu iskrenost, a gde potreba za izražavanjem, pitala sam lirskog poglavara benda, Aleksandra Stojkovića ST-a, koji iza sebe ima tri zbirke pesama („Svet je moj, ali ima vremena“, 2005, „Princ bez horsa“, 2007, „Ne možeš mnogo, ali možeš malo“, 2012 ) i prvu novelu, koja bi trebalo da izađe na jesen.

ST kaže: „Ja sam to gledao kao lečenje samog sebe, nije to odvojeno od života. Pesma prati život, kad nije ona priča – živim jednim životom, a stvaram samo proizvod.“

Takvo izražavanje ne može biti autentično?

Nažalost, to se radi. Ja sad kao nešto pravim, ali to se odvaja od čoveka u datom trenutku. A kod nas nije tako. Mi se kroz stvaranje zapravo menjamo. Goribor je naš život.

Svi vas hvale i svi kažu da je to što radite iskreno. Tu iskrenost u izražavanju potenciraju i vaše kolege, koji se takođe bave muzikom. Ako je to zaista imperativ, čime se onda oni zapravo bave?

Svi kažu ogoljeno i iskreno, da, ali to tako treba da bude, to je prirodno. Umesto da se to podrazumeva kao polazna tačka, mi smo došli do toga da smo fenomen. Ili kao što kažu – to je autorska muzika. Pa kako drugačije?! Ja ne znam drugačije.

Šta je za vas uspeh?

Dokle god živimo od ovoga. Meni se lično poboljšao život, radim ono što volim i živim od toga. To je retkost. I sastavni je deo mog života. Mi smo u bendu veoma bliski, kao porodica, delimo probleme. Naš drug iz detinjstva, Milan Stošić, radi nam dizajn, sve to dolazi spontano i prirodno.

Znači, dobra energija je ključna?

Da, mi smo odrastali zajedno i dobro se kapiramo.

Imate li ideju o socijalnoj strukturi kojoj se obraćate?

Nije ta polazna tačka. Ovo je više unutrašnji dijalog, nema tu targeta. Ispostavilo se da kad napraviš nešto najintimnije, samo za sebe, da te to u stvari povezuje sa drugim ljudima, da svi imamo tu zajedničku nit, tako dolaziš do univerzalnosti. Ne smaraš se spolja, nego kopaš po sebi, a tu i jesu sve informacije. Meni je mnogo drago što se na koncertima pojavila ta mlađa publika, od 19 – 20 godina, što znači da se neka nova generacija pokrenula. Dobro je i što se nama uspeh desio kasnije, 2006, kad smo već imali po 35 godina, kad smo bili spremni i zreli.

Kako se to sklopilo?

Na festivalu Art & Music u Puli 2006. se sve pokrenulo. Nama su tu platili putne troškove i smeštaj, mi smo išli na more, ne očekujući bilo šta, niko nije pomišljao na uspeh. Posle tog koncerta otvaram net i ukucam Goribor i izađe deset stranica (smeh), i u novinama je bio članak, predstavljeni smo kao iznenađenje večeri. I eto, nama se desila ta jedna svirka posle koje više ništa nije bilo isto.

Ti imaš jedinstveni scenski nastup, okrenut si publici iz profila, sa strane, „na kant“, što bi se reklo?

Pa da, slušam bend i iznutra i spolja. Struktura pesama je takva da moraš da budeš unutra, svi se međusobno slušamo. Ustanovili smo da maksimum tri koncerta možemo da iznesemo. ‘Ajde fizički, izdrži se sve to, ali emotivno, to je veliko pražnjenje, sve ode iz tebe. Ne možeš za jedan dan da se vratiš. Ovo je hvatanje trenutka i moraš biti kompletno prisutan. Ali zato i publika to oseti. Zatrpani smo informacijama i stalno smo u borbi da se nešto desi i oseti. Potrebno je da se ostvari prava konekcija, da ljudi vide da to nije predstava već život.

A kako je sve počelo?

Ja pišem od srednje škole i od tad sviramo zajedno. PiTi ( Željko Ljubić, gitara) je imao bend, ja sam imao tri napisane pesme, sreo ga na školskom hodniku i pitao je l’ mogu da dođem na probu. „Neću da stojim gde sam sada“ bio je naziv te prve pesme koju smo uradili. Ljudi ne prihvataju drugu stranu života, beže od nje, kao da ne postoji. Kad se od srca smeješ, od srca i plačeš, to ide zajedno, nije svaki dan Nova godina. Kad prihvatiš da je sve to deo života, onda si okej, u miru. Kad sedneš i uspeš da oblikuješ nešto što je u vazduhu u rečenicu, već si neki korak napravio, nisi više u magli. Mi smo u rutini, u ponavljanjima, to se vidi preko desktruktivnih obrazaca ponašanja i moraš da se vratiš nazad, da vidiš odakle je taj problem.

Očekuje te izdanje prve knjige, novele zapravo, pod nazivom „Moja knjiga“. Kako je došlo do otvaranja literarnih puteva?

Meni se ideja o knjizi kuvala dve-tri godine. Čulo se za bend, tako da ja nisam slao pesme na konkurse i cimao se, no su mene kontaktirali iz izdavačke kuće Rende. Super mi je što je ta izdavačka kuća stala iza nekog ko je nepoznat, prepoznala kvalitet i omogućila mi da sve moje pesme budu skupljene na jednom mestu, kao, zatvoren je krug. Meni je knjiga svetinja, nikad nije mogao svako da bude pisac. To je ozbiljan posao u smislu posvećenosti. Nisam ni pokušavao da radim nešto dok nisam osetio da je zrelo. Ova knjiga je prvi deo, pošto imam u glavi i nastavke. Tada sam bio u specifičnom periodu života, izlazio iz nekih prethodnih faza, i kako se u meni menjala situacija, tako sam mogao da se vratim nazad i sagledam stvari. Dok nisam završio te unutrašnje procese, nisam mogao ni da napišem priču. Nema silovanja, piše se kad to ide. Meni je krenulo prošlog leta, seo sam i izletelo je iz mene. Jako je bitno za pisanje da imaš neku vrstu zdravog ega. Ego i samopouzdanje, da je to tvoje delo, i da ono nešto vredi i da stojiš iza toga. Uživao sam dok sam pisao i to mi je bilo merilo. Polazna tačka je igranje i zadovoljstvo, a ne kako ćeš biti prihvaćen.

Milijana Radić