Dragoljub Ljubičić MićkoVeć više od trideset godina, Dragoljub Ljubičić Mićko istrajava kao glumac, komičar, satiričar i markentinški stručnjak. Postao je poznat dok je maestralno i urnebesno „bacao istinu u lice“ u Indeksovom radio pozorištu osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, a zatim su se nizali mnogi sjajni projekti. U razgovoru za „Moju Srbiju“ otkriva nam kako na komičan način prenosi ozbiljne poruke, zašto je važno da čovek iskoristi sve svoje talente ali i na koji način kao lekar DrAgoljub u hit predstavi „One stvari“ smehom „leči“ ljude u Srbiji.



Za početak, Mićko nam je otkrio gde najviše voli da putuje i kojoj zemlji se stalno vraća. 

– Svako putovanje mi je odraz trenutne želje i potrebe, pa nemam jednu omiljenu zemlju, ali najčešće idem u Grčku, Italiju i Španiju na letovanje, a u Italiju, Austriju i Francusku na skijanje. Obišao sam ceo svet, ali najviše volim Mediteran, pa to ti je.

– Sa hit predstavom „One stvari“ proputovali ste i veliki deo Srbije. Da li pubika iz manjih gradova drugačije reaguje na predstavu u odnosu na beogradsku i uopšte, koliko je teško danas nasmejati ljude u Srbiji?
– Srbiju sam proputovao mnogo puta, ne samo sa „Onim stvarima“, nego i devedesetih sa Indeksovim pozorištem. Nema mesta sa pristojnom pozorišnom salom ili domom kulture u kom nisam bio. A reakcije publike se ne razlikuju previše u Beogradu od onih u Nišu, Vranju, Užicu, Novom Sadu, Subotici… Nekad u manjim mestima bude jačih reakcija. Ipak je ovo internet era, ljudi se brzo obaveštavaju o svemu, razdaljina nije više toliko bitna. A narod u Srbiji nećete lako nasmejati, naročito ako, poput mene, izbegavate onaj naš oprobani recept za instant smeh vulgarnost radi vulgarnosti, psovanje bez opravdanja. Opet, ako psovka ima opravdanja u tekstu, nemam ništa protiv nje, ali evo iz predstave u predstavu dokazujem da se i bez toga može nasmejati publika.


– Predstava „One stvari“ govori o seksualnom nezadovoljstvu na komičan način. S obzirom da ste doktor u ovoj monodrami, kakva je po vama dijagnoza prosečnog građanina Srbije kada je njegov seksualni život u pitanju?
-Prosečan građanin Srbije krije svoje seksualne probleme, a veliča svoje uspehe. Ali nije u tome usamljen, to se radi širom sveta. Muškarci vole da dodaju kad je reč o broju i kvalitetu prethodnih seksualnih iskustava, dok su žene sklone da umanjuju broj seksualnih partnera. Međutim, izgleda da seksualno nezadovoljstvo, baš kao i zadovoljstvo, dolazi iz glave. Ko to shvati, biće mu lakše da nezadovoljstvo pretvori u zadovoljstvo.

– Šta vas je privuklo da odaberete baš ovaj tekst Bernharda Ludviga i adaptirate ga za scenu?
-To što je bio dovoljno škakljiv da zainteresuje prvo mene da ga adaptiram, a onda i publiku da to gleda, kao i to što je krajnje istinit i veoma poučan, pa još i smešan. Dobro, treba imati na umu da je tekst po kome igram mnogo drugačiji od originala, jer mi i Austrijanci nemamo baš identičan osećaj za smešno. A primećujem da se mnogi iz publike identifikuju sa onim što pričam, da prepoznaju sami sebe i situacije u kojima se nađu s partnerom ili partnerkom. Pri tom ne mislim samo na seks, nego i na ostale situacije koje donosi zajednički život. Pošto poznajem naš mentalitet, morao sam u procesu adaptacije da promenim mnogo toga za šta sam procenio da našoj publici ne bi bilo zabavno, ako je već cilj da smeh deluje terapeutski. 

– S obzirom da ste glumac i komičar, zanima me da li je naš, domaći humor, na neki način specifičan?
-Rekoh već da se mi i Austrijanci ne smejemo istim stvarima, ali to ne treba shvatiti bukvalno. Jednostavno, svaki narod ima neku svoju lokalnu „alhemiju“ koja proizvodi smeh. Naš humor spada u one malo sirovije, valjda zato što nam je Balkan takav. Ali umeju i Englezi da budu takvi, pa nam je često njihov humor blizak. Setite se samo „Mućki“, ili „Alo, alo“. Postoji dakle i sasvim dovoljno univerzalno smešnih likova i situacija koje se globalno prepoznaju, jer da nije tako ne bi nam bilo smešno ništa sem lokalnog humora.

– Vi se, između ostalog, profesionalno bavite smehom. Da li je „proizvodnja smeha“ ozbiljan posao i kako ga vi doživljavate?
-Da, proizvodnja smeha je ozbiljan i nimalo lak posao, a uopšte ne deluje da je tako, naročito kad se dobro radi. Kao i u svemu, postoje pravila. Da li će nešto biti smešno ili ne, zavisi od toga KAD, KAKO i ŠTA tačno kažete, ili uradite. A to zahteva mnogo rada i mnogo iskustva. Zato je humor ozbiljan posao i njim ne može svako da se bavi. Jer dobar humor zahteva telenat, odnosno urođenu duhovitost, ali i mnogo rada, prakse, vežbe i to pred relevantnom publikom. Kažem relevantnom, jer nije dovoljno da redovno zasmejavate i zabavljate samo svoju majku, baku ili tetku.

– U karijeri ste, počev od Indeksovog radio pozorišta osamdesetih, imitirali brojne politi-čare. Šta je najteže u tim imitacijama? Kako istaći nečije osobine, a ne preći granicu dobrog ukusa?
-To je verovatno najvažnije pitanje, kad je u pitanju smeh: kako biti smešan i zabavan, a imati mere. Posebno je osetljivo kad su imitacije u pitanju, jer se tu podražavaju savremenici, ličnosti koje prepoznajemo, najčešće sa medija. Ne postoji recept za sticanje osećaja za meru, s tim se čovek rađa. Tek kad ga neko ima rođenjem, može da poradi na usavršavanju, ali to zahteva jedan dodatni talenat talenat za iskustveno menjanje i usavršavanje sopstvenih urođenih osobina. Nažalost, taj je baš redak. A i malo ko je raspoložen da se nešto bitnije menja, da ozbiljnije interveniše na sebi.

– Imitacija Aleksandra Vučića u Nadrealnoj televiziji izazvala je buru pozitivnih reakcija. Da li možda znate kako je Vučić reagovao na nju?
– Ne, ali on kao politička ličnost sa tolikim uticajem na naše živote mora da bude spreman na svakojake kritičke reakcije tokom tog svog javnog delanja, sviđale mu se one ili ne. Ona bura pozitivnih reakcija koju ste spomenuli je ono što je tu bitnije.

– Humorom prenosite i važne poruke. Koliko je teško na komičan način preneti ozbiljnu poruku?
-Najteže je dobro formulisati i plasirati poruku na smešan način. To zahteva talenta, truda i vremena. A kad je dobro osmišljen i pametno doziran, humor je sredstvo kojim se poruke u stvari najlakše prenose. Zna se da je smeh, uz muziku, najpozitivnija moguća komunikacija među ljudima, da se preko smeha najbrže prenose poruke i da se tako najlakše pamte. Ovo se odnosi na sve vrste poruka, pa i na one najvažnije i najozbiljnije.

– Kako doživljavate ovo vreme i na koji način ga osluškujete da biste ga onda predstavili ljudima na smešan i satiričan način?
-Ako ništa drugo, ovo vreme je barem zanimljivo sa humorističko-satiričnog aspekta. Onaj ko ume da primećuje ljude i situacije može da nađe beskrajno mnogo inspiracije, na svakom koraku. Veći je problem odabrati nešto dovoljno opšte pa ga obraditi na pitak, zanimljiv i, ako je moguće, poučan način, a da iza toga ostane i neka malo dublja poruka. To je upravo ono što me najviše zanima, u svemu što radim. U suštini, ja najčešće crpim energiju iz sudara mentaliteta i istorijskih okolnosti.

– U jednom intervjuu ste rekli da smatrate da je greh ako čovek ne iskoristi sve svoje talente. Da li smatrate da ste vi iskoristili sve svoje?
-Da, greh je ne iskorititi ono što vam je rođenjem dato. Talenat i znači „Božji dar“ i dužan si da ga iskoristiš, ne samo zbog sebe, nego i zbog ostatka sveta. Na taj način daješ svoj istinski doprinos čovečanstvu i opravdavaš svoju svrhu na ovom svetu. Trudim se da ne zapustim ni jedan od svojih talenata, već da ih koristim. A da li to radim na pravi način, to ostavljam na ocenu kako sopstvenom osećaju, tako i onima do čijeg mišljenja držim.

– Koliko je važno da čovek ostane dosledan sebi i da ne pravi previše kompromisa u karijeri kako bi sačuvao svoj integritet?
-Samo vrlo mladi i nedovoljno iskusni misle da mogu da prožive život bez kompromisa. Neki kompromisi moraju da se prave. Niko od nas ne živi sam na svetu, niti se svet može prilagoditi nama, upravo je obrnuto. Problem su samo oni „truli“ kompromisi i njih treba prepoznavati i izbegavati. A doslednost je važna samo ako ste pozitivno dosledni, ako je vaš ljudski doprinos od nekakve moralne koristi. Isto je i sa integritetom. Džaba intergritet, ako ga ima kriminalac.

– Kakve projekte spremate u budućnosti i šta nas još očekuje?

-Trenutno završavam sa predstavom „ONE STVARI“. Poslednja u Beogradu će biti 24. aprila, u Domu sindikata, ali biće ih još par po Srbiji. Ta beogradska će biti, ako se ne varam, 105. od kad smo počeli pre tri godine. Ali to nije kraj i DrAgoljuba, kao lika koji će možda već od ove jeseni ili zime nastaviti sa terapijom, po drugom tekstu i to najverovatnije prvo pred televizijskom publikom. Imao sam ideju od početka da od toga napravim TV serijal, samo sam čekao da prvo izigram predstavu. Jer razloga za nastavak „lečenja“ ove nacije, pa makar i humorom, definitivno ima i to mnogo. Zato Dr mora da se vrati, da postavlja dijagnoze i prepisuje lekove.

Katarina Marković

Foto: Dušan Atlagić