Prošlo je petnaest godina od početka bombardovanja Srbije. Da su naši roditelji obnavljali ruševine ovim tempom kako mi to radimo, verovatno bismo danas živeli po obodima grada, a od Slavije do Kalemegdana bismo preskakali cigle i zidine nastale tokom neprijateljsko-prijateljskih bombardovanja sredinom prošlog veka.
Otprilike petnaest godina nakon Drugog svetskog rata, počeli su planovi oko izgradnje novog zdanja Generalštaba u Beogradu. Danas, u 21. veku, u vreme kompjutera, savremene tehnike i moćne mehanizacije, u strogom centru našeg grada stoje srušene zgrade, kao svedočanstvo patnje i stradanja i kao spomenik gluposti i nesposobnosti naše države i nas. Pojedinci tvrde da je pomenuto zdanje remek delo srpske arhitekture i da, kao takvo, mora da bude rekonstruisano. Drugi tvrde da su oštećenja takva da zgrade moraju da budu srušene. Treći kažu da ih treba ostaviti u ovom stanju kao simbol otpora. Ovi poslednji su najzanimljiviji. Verujem da, kada im neko polomi ruku, oni odbijaju da je nameste kako bi imali dokaz da su učestvovali u tuči.
Treba pozvati državne, gradske, vojne i sve druge nadležne vlasti da zgrade Generalštaba obnove ili sruše ili iznova sazidaju… Ili da ih sakriju od pogleda građana, do trenutka kada će se roditi i odrasti neka nova deca, koja će imati ideje, snage i pameti da ulepšaju lice naše prestonice.
———————————————–
Bombardovanje Srbije
Tekst je napisan 2009. godine, na desetogodišnjicu bombardovanja. Danas ga objavljujemo po peti put.
Da je zgrada ruzna tu nema polemike. Cesto kada vodim strance me je blam da im objasnim zasto idalje stoji. Potpuno se slazem sa iditizmom kako je to “sponeki otpora“. Ako vec moraju da ruse. Parking servis je pre neki dan objavio da Beogradu fail 3.000 parking mesta pa eto gospodo samo porusite i zaradite koji dinar bez imalo truda i rada. Kao sto ste i navikli. Pozdrav