Narodno-pozoriste-Sanja-Jankovic

Narodno pozorište

Pod vedrim nebom, bez scenarija i sa samo jednom namenom – da zabavi i razonodi, pojavilo se, još u srednjem veku, prvo pozorišno izvođenje kod Srba. Kako tadašnji glumci nisu imali dogovorene dijaloge, morali su biti spremni da improvizuju na licu mesta, a publika bi im uzvraćala poverenjem i divljenjem ma kakvi vremenski uslovi bili. Sve to je jako uticalo na Crkvu, koja je odmah poželela da se pozorište zabrani, pod izgovorom da loše utiče na duh i moral vernika. Značaj tadašnjeg pozorišta bio je dijametralno različit u odnosu na značaj koji ono danas uživa.

Ovakav vid kulturnog razvoja u Srbiji imaće i uspone i padove, naročito po dolasku Turaka na Balkan, ali od tzv. školske drame, Traedokomedije, Manuila Kozačinskog, izvedene u Sremskim Karlovcima 1734. godine, razvoj pozorišta ići će samo uzlaznom putanjom. Početkom 19.veka na mesto dotadašnjih glumaca-đaka konačno dolaze odrasli glumci. Prva takva predstava, sa odraslim, pa i profesionalnim glumcima, bila je Kreštalica Joakima Vujića, načinjena prema delu Augusta Kocebua, i izvedena je u Pešti 1813. godine. Kako je sve više rastao broj profesionalnih glumaca, došlo je i do stvaranja pozorišnih grupa, a prvom takvom profesionalnom grupom nastalom u Novom Sadu pod nazivom Leteće diletantsko pozorište, možemo se pohvaliti već od 1838. godine. Nekoliko decenija kasnije, tačnije 1861. godine, Novosađani će dobiti i svoje pozorište. Ubrzo potom će knez Mihailo Obrenović, zadivljen novosadskim teatrom i njegovim glumcima, doneti odluku da se i u Beogradu načini takvo zdanje, pa će godine 1868. na mestu nekadašnje Stambol kapije, biti izgrađeno Narodno pozorište, čijom se lepotom i velelepnošću možemo pohvaliti i danas.

Sanja Janković