Aleksandar-Krunic-Ulicna-umetnostKnez Mihailova je nezaobilazna destinacija svih koji posete Beograd.  A  na njoj mnoštvo zabavljača, animatora, muzičara, slikara. Umetnost na dohvat ruke. Već na samom početku ulice, jedan od  uličnih umetnika , pomoću spreja i kalupa od papira, pred očima prolaznika iscrtava brodove na pučini. On je ideju za ovakvo predstavljanje umetnosti dobio putujući po Evropi. Priznaje da su dela pojednostavljena i da je u pitanju čist performans, to jest  atrakcija je što delo nastaje pred očima publike. Po njemu, ovde se  više radi o toj atrakciji, nego o umetničkoj vrednosti. Malo dalje niz glavnu beogradsku ulicu prva je u nizu galerija. Prazna  je. Ulaz je besplatan. To, dakle, nije prepreka, niti je plaćanje opravdanje za neposećenost. U galeriji Ulus, viši kustos, Jasmina Plavšić  Đerković objašnjava da nema ništa protiv ulične umetnosti, ali da takav način izlaganja kod nas nije organizovan, da su u pitanju umetnici amateri i da nema nikakve reči o vrednosti. Po njoj, tu se samo radi o komercijalnom pristupu i jedini motiv je zarada. Nekada je linija između ulice i galerije ipak tanka. Tako su brojna dela iz njujorške ulične  baštine završila u muzeju, nakon što ih je godinama prikupljao Martin Vong, umetnik iz ovog grada. On je bio mentor brojnim umetnicima koji su slikali grafite i promovisao je ovu formu. Grafiti, kao najpoznatiji vid uličnog stvaranja, često su i socijalno usmereni, sa porukama koje oslikavaju stanje i duh vremena i društva u kom nastaju. No, ipak se postavlja pitanja da li ih treba štiti, izlagati i vrednovati kao umetnost. Što se uličnih izvođača, svirača, animatora i ostalih tiče, oni od Gradskog sekretarijata za kulturu moraju dobiti dozvolu za izvođenje. Tu ne postoje nikakvi troškovi, a svako izvođenje bez dozvole je remećenje komunalnog reda. Time je manje više uređen položaj uličnih umetnika, bez kojih centar Beograda ne bi bio isti ni za  Beograđane ni za posetioce. Ukoliko pak govorimo o vrednosti ove umetnosti, zapašćemo možda u raspravu o elitnoj i masovnoj kulturi, ali zaključak bi bio da umetnički izraz, ma koje vrste mora da odiše slobodom i da bude dopušten i prepušten sudu javnosti. Naravno, ukoliko ne vređa i ne šteti nikome.

Aleksandar Krunić