O savesti - Dada VujasinovićO savesti, predstava Sanje Krsmanović Tasić, govori o nerazjašnjenim okolnostima u kojima je život izgubila Dada Vujasinović, novinarka Duge i njena prijateljica iz detinjstva

U Bitef teatru premijerno je izvedena predstava „O savesti“, gde prijateljica tragično preminule tridesetogodišnje novinarke Duge, Dade Vujasinović, kroz esej u pokretu, narativni scenski iskaz sa kritičkim promišljanjem, govori o svom ličnom bolu, ali i ostacima jednog vremena, vremena koje zatrpava probleme i pokušava da ide dalje, ali ne može, zbog nerazješnjenih uzroka i mučnih posledica. Sanja Krsmanović Tasić je ovu predstavu spremala dvadeset godina želeći da ovoj ličnoj i teškoj priči da i društveno-politički kontekst. Priča je „teška“, angažovana, iskrena i bolna. Natera nas da zastanemo i da se zapitamo kako je moguće da tako malo znamo o Dadi Vujasinović? Šta je to nama stvarno važno?

O tome i drugim emocijama koje su pratile rad na ovoj predstavi i kakva je poruka koju ona želi da mladi ljudi prime, razgovarali smo sa autorkom . „Mislim da je glavna poruka da ne treba odustati od svojih snova i svog svetla i u mračnim vremenima. Da pronađeš svoj pravi poziv i da ga radiš sa strašću i predanošću. Da čuvaš svoj lični integritet i etiku u svakom trenutku. Dada je bila nepotkupljiva, radila je onako kako joj je duboka unutrašnja moralnost govorila da treba. Verujem da je to nešto što se pokupi iz kuće. Od roditelja. Dadini roditelji su izuzetni ljudi, puni životne mudrosti”, navodi Sanja.

Nakon predstave moje drugarice i ja smo sat vremena ćutale. Od šoka. Od bola. Od sramote. Od toga gde i u kakvom društvu živimo. Kakav je Vaš pogled na sve ovo, većina ljudi i ne zna ko je Dada Vujasinović, jer je skrivena, zatajena, zatrpana. Kako se Vi osećate?

Sada se osećam bolje nego što sam se osećala pre decembra 2013, kada sam počela konkretno da radim na predstavi. Predstavu sam dvadeset godina sanjala i zamišljala, i na kraju se desio dan kada sam shvatila da je ovo taj trenutak, da moram da realizujem sve te ideje, da u mom životu ne postoji ništa važnije i značajnije od ove predstave. Mislim da sam morala tih dvadeset godina da sazrevam kao osoba i kao umetnica da bih mogla da je uradim na ovaj način. Jako puno materijala koji se akumulurao je otpao, jer sam tragala za suštinom. Želja mi je bila da predstavim Dadu kakva je zaista bila: hrabra, krhka, beskrajno duhovita, topla. Da podsetim na to da njena smrt ni posle dvadeset godina nije rešena, da se krivci šetaju ovde oko nas. Ova predstava je za mene isceljujuća, ona mi vraća nadu da će ipak možda biti bolje u ovoj našoj teškoj zemlji. Reakcije publike, a posebno mladih gledaoca, mi daju nadu da je neka promena moguća.

Gde nam je kolektivna savest?

Stalno pokušavam da shvatim zašto smo tako pasivni, zašto nam toliko dugo treba da se pokrenemo. Naša trpeljivost nema granica. To je neka vrsta paorskog mirenja sa okolnostim, prirodom, prirodnim nepogodama. Evo čak i ova strašna poplava koja se desila, odjednom shvatimo da je jedna od mnogih. Još je Arčibald Rajs pisao o tome kako treba da se osiguraju reke, a mi posle toliko godina nismo naučili lekciju. Obrenovac je poslednji put, naravno mnogo blaže, poplavljen 2006. godine, dakle, ne tako davno. Postupak koji postoji u mojoj predstavi upravo želi da promeni tu inertnost. Želi od publike, kao pasivnog posmatrača da načini saučesnika, aktera u kreiranju tela predstave. Kao što znate, publika sama bira redosled koji se sastoji od 14 fusnota. U početku se javi poneko, ali kako predstava odmiče, sve više ljudi želi da učestvuje, da se javi, da izabere sledeću scenu. Ljudi su probuđeni, aktivni, pažljivo prate dešavanja. Moram da priznam da je ovaj postupak, moja invencija obrnutog „eseja u pokretu“, nosio sa sobom najveći rizik.

Meni se čini da su najbolniji životni momenti kada se prepliću političko i lično, kažete da Vam je za predstavu trebalo dvadeset godina. Kako se danas osećate u vezi sa tim?

Još su feministkinje rekle da „ako si ličan, onda si i političan“, sa čim se potpuno slažem. Dakle, svaki umetnik mora da uloži sebe, na ovaj ili onaj način, da bi umetničko delo „proradilo“ u odnosu sa publikom. Ja ovo radim vrlo direktno, otvoreno, ulažući svoju ličnu istoriju, fotografije, snimke mog oca, Dadina pisma. Naravno, uvek postoji opasnost u ovom pristupu da će delo poprimiti ukus „privatnog“, bljutavog, egocentričnog, patetičnog. Čini mi se da sam izbegla ove zamke. Milena Marković, koju veoma cenim, jednom je rekla: „Ja pišem svojom krvlju“. A ja sam još i prisutna tu, ispred gledalaca, ogoljena u svojoj ljudskosti, od krvi i mesa. I to jedino još može pozorište. I zato sam u njemu, jer je to za mene prava razmena između ljudskih bića, na društvenom nivou, u kojoj su sadržani svi drevni rituali, šamanska isceljenja, pričanje priča, jedna razmena na energetskom nivou, koja utiče na nas, koja nas menja i čini boljim ljudskim bićima.

Ne otkrivate sve fusnote na kraju, jer je i ubistvo ostalo nerazjašnjeno. Kroz Vaš scenski izraz do nas je dopiralo autentično osećanje istine, pravde i lične odgovornosti, divno ukompovan sa fusnotama i njihovim sadržajem.

Dokle god se istraga ne završi, biće tako. Predstava je živi organizam, ona se menja i svaki put je drugačija. Zaista niko ne može da me ubedi da je Dada izvršila samoubistvo, i ako taj zaključak donese nova istraga , kroz predstavu ću se još jasnije boriti za istinu. Mnogima danas ne odgovara da se ta istina otkrije. Ono što je najvažnije jeste da se zna da je Dada postojala, da je bila divno ljudsko biće, da je poginula zbog svoje hrabrosti, i da to ne sme nikada više da se ponovi. Mislim da je ta poruka jasna svima koji su predstavu pogledali.

Vredi li tražiti krivca, državu, društvo?

Naravno da vredi, iako moram da priznam da nemam mnogo poverenja u to kako naš pravosudni sistem rešava ovaj slučaj. Sve je namerno zataškavano, pravi se stalno lavirint da bi se sakrili pravi krivci, koji su verovatno još uvek vrlo prisutni u našem javnom i političkom životu. Ja sam pre svega umetnica, i moj zadatak je da kroz predstavu ukažem na problem, probudim emocije, povežem publiku sa temom moje predstave. Ja nikog eksplicitno ne „prozivam“ u ovoj predstavi, osim sebe same, a opet se svi osete prozvanim. Mislim da se svi, ili skoro svi zapitaju: „A šta smo mi radili dvadeset godina kada smo dozvolili da se ovako nešto desi i ne reši u našoj sredini“. Ovaj užasni zločin treba da se reši. Dada je bila Beograđanka, javna ličnost, obrazovana osoba, novinarka koja treba da je uzor mladim pokolenjima novinara. Ona je za svojih trideset godina života učinila puno toga, dala primer kako treba pisati, i kakav novinar mora da bude. To ne sme da se zaboravi.

Milijana Radić