Mila Turajlić Druga strana svega

Nisam ja pronašla film, pronašao je on mene

„Druga strana svega”, dokumentarni film Mile Turajlić, proglašen je za najbolji dokumentarni dugometražni film 30. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), jednog od najznačajnijih festivala dokumentarnog filma na svetu. U ovom filmu, autorka kroz ličnu priču, priču o svojoj porodici, svojoj majci – profesorki i političkoj aktivistkinji Srbijanki Turajlić, govori o burnoj političkoj prošlosti naše zemlje, ali i otvara brojna pitanja vezana za sadašnji politički trenutak. Sa autorkom smo razgovarali o nagradi, putu koji je film prošao od ideje do realizacije, o daljim planovima, ali i o dokumentarizmu i tome da li je umetnost u odnosu na politički aktivizam upravo ta druga strana svega.

Mila Turajlić Druga strana svega
Kako je nastao film „Druga strana svega”?

U ovom filmu sam kroz hroniku jedne porodice, odnosno kroz priču o tri generacije svoje porodice, želela da ispričam priču o jednoj zemlji. Ideju za film sam dobila još pre nastanka filma „Cinema Komunisto”. Dakle, dvanaest godina je postojala ta ideja da ću kroz film o zaključanim vratima u jednom stanu ispričati priču o ovoj zemlji, ali nisam bila dovoljno odrasla da taj film i napravim – ni kao autor, ni kao osoba. Bilo je potrebno vremena i da svoju majku počnem da gledam očima odrasle osobe, a ne da je posmatram samo kao njena ćerka.

Moja mama nije znala da će ona biti glavni lik ovog filma – mislila je da pravim film o stanu, od čega sam i krenula. Mi smo dosta razgovarale o našoj porodičnoj istoriji, snimale, a da nismo znale šta će od tog materijala biti upotrebljeno. Film sam snimala pet godina, imala sam preko 200 sati materijala i, zaista, do kraja nismo znali šta će od svega toga ući u film.

Kada sam ušla u montažu i pregledala materijal, shvatila sam da su najvažniji razgovori koje sam snimila bili ne oni razgovori o istoriji zemlje, već to preispitivanje, moje, njeno – zašto je imala potrebu da progovori u trenutku kada se politički angažovala, šta joj je to donelo, koju je cenu za to platila. Onda je ona obrnula stvari i pitala mene šta ja mislim i planiram – otuda ona poslednja scena u filmu kada ona meni kaže – Nije bitno zbog čega sam ja to uradila, već šta ćeš ti da radiš.

Kakve su bile reakcije Vaše majke i vašeg okruženja na film – u pitanju je ipak jedna prilično lična priča?

Kada je film primljen na Festival u Torontu shvatila sam da ne mogu da rizikujem da film ima svetsku premijeru, a da oni koji su u filmu, ne znaju o čemu on govori. Napravila sam privatnu projekciju i pozvala te ljude koji su u filmu najvidljiviji. Osećaj je bio zastrašujuć, pitala sam se da li sam opravdala poverenje tih ljudi koji su pristali da ih snimam i koji su mi ispričali vrlo lične priče. Kada smo razgovarali posle projekcije, utisci su uglavnom bili pozitivni. Sećam se, mama je jako dugo ćutala i na kraju rekla da je ona najveći deo filma pokušavala da prihvati činjenicu da je ona zapravo glavni lik filma.

Kada je film prikazan u Amsterdamu, posle projekcije smo zajedno odgovarale na pitanja publike. Očekivano, većina pitanja je bila za nju. Jedno od pitanja je bilo – Dobro, vaša ćerka u filmu kaže da ona ne može da održi govor, da se angažuje na taj način, ali možda je ona ovim filmom pokušala da uradi to na svoj način. I mama je onda kao iz topa rekla – Možda je to korak ka tome, ali to svakako nije dovoljno.

Njoj je jako neobično da gleda sebe na filmu, ali i ona je osetila i reagovala na snažnu emociju koju smo doživeli na beogradskoj premijeri filma u Sava centru – taj neki zajednički osećaj katarze.

Mila Turajlić Druga strana svega
O filmu se dosta priča u medijima, premijera je bila rasprodata, Sava centar je bio pun, ljudi su plakali… Sa kakvim ste se sve reakcijama susreli?

I ljudi koje znam i ljudi koje ne znam mi se javljaju povodom filma. Jedan momak mi je poslao pismo otkucano na dve strane. Nije to bilo ono čestitam na filmu, već je imao potrebu da kaže šta je on video i osetio dok je gledao film i zašto je to važno.

Moja kuma je na premijeru dovela svog osmogodišnjeg sina i kad se film završio, on se okrenuo ka njima i rekao – Šta ste vi sve preživeli! Film je uspeo da sve te komplikovane stvari dočara klincu od osam godina. Ili moj frizer, čija je sedamnaestogodišnja ćerka gledala film i sada bi da odvede i drugaricu da ga pogleda. Hej, sedamnaestogodišnjaci koji bi da idu da gledaju dokumentarac, to se baš ne dešava često. Meni je najdraže to što film „radi” mlade ljude. Zvala me je jedna novinarka da mi kaže da ima dete od šest godina i da će mu, kada bude želela da mu ispriča kako je to vreme izgledalo, samo pustiti moj film. Kada čuješ takve stvari, tada osetiš da si uradio nešto što ima smisla. Sve vreme dok radiš na filmu nemaš taj osećaj, kažeš zašto bi ovo zanimalo nekog van mog kruga porodice, da gleda mene i moju mamu kako mi tu nešto „bistrimo”. Ali očigledano je ta tema nešto što nam je svima važno, što ljude zanima i dira.

Film je prikazivan i na festivalima u inostranstvu, kako na njega reaguje strana publika?

Od početka sam znala sam da film radimo i za stranu publiku – film je i finansiran najvećim delom iz stranih fondova. Radili smo ga na dva registra – da ga razumeju i oni koji nikada nisu čuli ni za Srbiju, ni za Jugoslaviju, ali i da ne bude dosadan i banalan onim ljudima koji su preživeli sve što se ovde dešavalo.

Jedini trik da se to postigne je da se film bavi univerzalnim temama, a ne lokalnim prepričavanjem. To smo postigli kada se film digao na nivo dijaloga pripadnika dve generacije, o tome šta je moralno, a šta materijalno nasleđe koje jedna generacija daje drugoj, kakva je reakcija čoveka kada društvo oko njega podivlja…

Mi smo prošlog meseca imali projekciju na festivalu u Njujorku i prišli su nam neki studenti koji su hteli da ga prikažu u svom kampusu. Razgovarali smo o tome kako film sa njima komunicira. Oni su uspeli da u njemu prepoznaju neke stvari koje su njima trenutno jako važne – u Americi se sprema popis koji Tramp hoće da zabrani. Oni u našoj priči prepoznaju neke sličnosti sa njihovom trenutnom situacijom, a to su stvari koje ja, na primer, nisam očekivala. Te univerzalne, suštinske teme kojima se film bavi su poslednjih godina postale relevantane i za Zapad – ovaj film govori šta njima može da se desi ako se neke stvari na vreme ne zaustave.

Mila Turajlić Druga strana svega
Pet godina je prilično dugačak period rada na dokumentarcu, šta su bili najveći izazovi pri radu na ovom filmu?

Bilo je trenutaka kada nisam bila sigurna da će taj film uopšte biti snimljen. Udarili smo u zid nebrojeno puta, bilo je puno problema – nismo bili sigurni kako da dramaturški postavimo stvari. Veliki problem je bilo i pronalaženje arhive – Srbija nije sačuvala sliku na nepristajanje na Miloševićevu vlast devedesetih, pa smo morali da je tražimo i na drugim stranama – najviše materijala sam našla u Beču. A onda kad pronađeš tu arhivu devedestih, postaje problem to što je ona užasno zavodljiva – eksplozivna, emotivna, tu su ljudi na ulicama, tuče, slike s ratišta… Jako je teško to ne upotrebiti, jer sve to izuzetno utiče na ljude, to ljude „radi“. Tu se onda javlja etički problem – pitanje opravdanosti upotrebe tih snimaka u celoj priči koju pričamo. Trudili smo se da svaki arhivski snimak koji koristimo zaista ima narativnu opravdanost.

Moj ključ u radu je bio da koristim minimum arhive – najviše za prikaz situacija u trenucima kada su se u celom onom ludilu koje se dešavalo javljali neki glasovi razuma, da pokažemo da su oni tada postojali, ali da se nisu čuli.

Druga ideja je bila da pokušam da prevedem objektivnu sliku u ličnu ispovest, da pomerim nivo naracije sa istorijskih događaja do nivoa ličnog sećanja. I to je bilo jako teško – kako izdvojiti događaje koje ćeš da pomeneš, jer je bilo toliko burnih, važnih stvari koje su se tada dešavale.

Kako ste reagovali kada ste čuli da je Vaš film osvojio glavnu nagradu na jednom tako značajnom festivalu?

Nisam verovala. Mama i sestra su bile u publici sa mnom i što moja sestra Nina kaže – to je kao dodela Oskara. Kada je predsednica žirija počela da daje obrazloženje i kad je rekla reč „stan”, ja dalje ništa nisam čula. Meni je to stvarno bilo nedostižno. Niko iz regiona to nikada nije osvojio, ne samo iz Jugoslavije, nego i iz Istočne Evrope. Ja i dalje ne mogu da verujem da se to desilo. Ja sam oduvek imala potrebu da tu priču ispričam, ali nikada nisam verovala da će ovaj film toliko da „dobaci”. Mislila sam da pravim kamerni film. A ispao je i mnogo emotivniji nego što sam mislila.

Mila Turajlić Druga strana svega
Interesantan je podatak da ste dobili nagradu istog dana kada je izrečena presuda Ratku Mladiću i da na holandskim televizijama glavna vest nije bila presuda, već upravo Vaša nagrada. Kako ste Vi to doživeli?

Kad sam dobila nagradu, održala sam govor. Odlučila sam da moram da kažem nešto i na tu temu – da je srpski dokumentarac osvojio nagradu na dan kada je izrečena presuda Ratku Mladiću. Taj govor je na Fejsbuku, pogledalo ga je preko 3000 ljudi, a neki su mi rekli da su za film čuli upravo preko tog govora. Ta slučajnost mi je bila potpuno neverovatna. Valjda sve to ima svoje zašto. Valjda je to druga strana svega.

Vaš film „Cinema Komunisto” dobio je veliki broj nagrada. Kako ste došli na ideju za taj film?

Svi moji filmovi počinju od nekog brisanja. „Cinema Komunisto” je počeo tako što sam kao student FDU šetala po Filmskom gradu i nisam mogla da verujem da sve to postoji, a da nam niko ništa nije ispričao na tu temu. Gledala sam kako ljudi bacaju u kontejnere kostime i filmske trake i rekla sebi – neko mora da napravi nešto o ovome. E sad, kao što je „Druga strana svega” počeo kao priča o stanu, a završio se kao predstavljanje istorije jedne zemlje kroz priču moje porodice, tako je „Cinema Komunisto” počeo kao priča o Filmskom gradu, a postao je priča o filmovima koji su nastajali u zemlji, koja kao da je u tom trenutku i sama živela film.

Nisam znala da će Tito ući u film kao lik. Nisam znala da je on imao kinooperatera koji mu je puštao filmove 35 godina. To sam saznala tek nakon dve godine stvaranja „Cinema Komunista”, jer kinooperater uopšte nije davao intervjue i teško je bilo uspostaviti s njim takav odnos i izgraditi poverenje, kako bi ipak ispričao svoju priču. Tada počinju kockice da se slažu i dolazimo do toga da se cela ta priča ukršta sa pričom o zemlji koja je u stvari doživela sudbinu Filmskog grada.

Mila Turajlić Druga strana svega
Kako ste se našli u svetu dokumentarnog filma?

Bežeći od politike. Studirala sam prvo Političke nauke u Londonu. Mislila sam da ću kao moja mama da menjam svet. Ali prestala sam ubrzo da verujem u jezik politike. Pogledala sam film Agnes Varde „Sakupljači i sakupljačice” i otkrila da je to jezik u koji verujem. Jezik filma. Tako da mislim da nisam ja pronašla film, već da je on pronašao mene. Ono u šta najmanje verujem je upravo politički angažman i tu je ta razlika između mene i moje mame, što se primećuje i u filmu „Druga strana svega”, a zapravo, u suštini filma je upravo to pitanje – da li je i umetnost politički angažman. U ovoj zemlji treba menjati sistem, društvenu svest. A umetnost je jedini oblik subverzuje u koji ja verujem. Verujem u filmsku komunikaciju, tačnije u komunikaciju dokumentarnog filma. Mi ćemo tako kroz dokumentarizam i kroz neke lične istorije početi da pravimo istoriju, jer zvanična istorija očigledno nije dorasla tom zadatku.

Koliko Vam je značajno prikazivanje filmova na festivalima, pogotovo razgovori koje vodite sa publikom nakon projekcije?

Meni su ti razgovori razlog zašto neki film pravim, jer nije isto kada ga pustite u bioskopu ili na televiziji ili kada odete sa njim na festival i dobijete tu povratnu informaciju od publike. Ja sam sa „Cinema Komunistom” putovala dve godine po festivalima i ništa ne može da zameni to kakve sam sve ljude upoznala, kakve razgovore vodila i koliko mi je to značilo. Zamislite projekciju tog filma u Sarajevu ili u Prizrenu ili u Podgorici kada sam dobila aplauz koji je trajao deset minuta. To su izuzetno važne stvari. Zanimljiva je priča koju sam sa tim filmom imala u jednom francuskom selu, gde sam srela njihove šezdesetosmaše (one koji su ’68. tamo pobegli) i od njih čula priču o Francuskoj komunističkoj partiji. Nadam se da će i sa ovim filmom biti tako. Veoma su mi važne projekcije u Zagrebu, u Sarajevu (verovatno na festivalu u avgustu), a stigao mi je poziv i za projekciju u Prištini.

Recite nam da li će biti još projekcija i po Srbiji, po Beogradu?

Toliko me je ljudi nakon premijere pitalo gde može da pogleda film, tako da smo se dogovorili da film počne da se daje u tri bioskopa u Beogradu. Za sad znam da će ići sigurno u DKC-u. Javili su mi se i neki ljudi koji žele ponovo da ga pogledaju, tako da film ide u bioskope sigurno.

Mila Turajlić Druga strana svega
Uporedo sa filmom „Druga strana svega” bavili ste se i snimanjem filma o Nesvrstanima. Možete li nam reći kako je došlo do ideje za taj film?

Oduvek sam htela da pravim film o Nesvrstanima. Međutim, kada sam bila u Alžiru sa „Cinema Komunistom” i kada je on osvojio prvu nagradu festivala, a ljudi plakali gledajući film, mene je to još više zainteresovalo. U Alžiru saznajem i da je Jugoslavija prva zemlja koja je priznala Alžirsku privremenu vladu, drugim rečima prepoznala Alžir tokom njihovog rata za nezavisnost i da se cela arhiva alžirskog oslobodilačkog rata nalazi u Beogradu. Kad su Alžirci tražili pomoć od Jugoslavije, Tito je rekao – poslaću vam uniforme, posleću vam oružje, ali ono što vi nemate je slika, sve što svet gleda je francuska verzija o Alžiru, vi nemate svoju stranu priče. I tada im šalje snimatelja koji je trebalo da provede tamo tri meseca, a ostao je tri godine. Obukao je uniformu FLN-a, nije hteo da je skida dok se rat ne završi i tako je postao snimatelj Alžirske revolucije. Posle toga ga Tito šalje da snima sa Agostinjom Netom u Angoli, sa Samorom Mašelom u Mozambiku, sa Arafatom u Palestini…

U pitanju je Stevan Labudović, zar ne? Recite nam nešto više o saradnji i prijateljstvu sa njim.

Da, u pitanju je Stevan Labudović, koji u trenutku kada saznajem sve to ima 87 godina, živi u Rakovici i niko nikad nije čuo za njega, a u alžirskom Vojnom muzeju nalazimo izloženu njegovu kameru i kapu sa rupom od metka; on je tamo veliki heroj, ima najviša državna odlikovanja i kao snimatelj i kao ratnik, iako je bio pacifista i nikada nije nosio oružje. Govorio je – Moja kamera je moje oružje, ona pravi sliku vaše borbe. Svako putovanje Titovim „Galebom”, od prvog Puta mira ’59. godine, on je snimao. Sada je čuveni Titov brod u Rijeci, ali u strašnom je stanju. I, uopšte, sve što je Stevan snimao bilo je to rađanje ideje Nesvrstanih. Nažalost, on je preminuo pre nekoliko dana i žao mi je što nije uspeo da vidi film, ali znao je da ćemo ga napraviti. Pokušaćemo da ga završimo u narednih godinu dana. Arhiva za ovaj film je zaista nestvarna. Jako je uzbudljivo kad izveštaji sa raznih strana počnu da se sklapaju. Našla sam i snimatelje Nehrua, Nasera i drugih i onda se prosto oduševite kada vidite te paralele, te zajedničke priče koje se preklapaju. Ili kada sam u istočnonemačkim žurnalima našla izveštaj o Alžiru gde je pisalo – Ove snimke je poslao naš hrabri kolega iz Jugoslavije. Zaista izuzetna arhiva.

Mila Turajlić Druga strana svega
Bili ste angažovani i na festivalu „Sedam veličanstvenih”. Kako je došlo do nastanka tog festivala?

U Evropi se, dok smo mi bili u mraku, desila velika revolucija dokumentarnog filma. Dokumentarni film je stigao u glavne takmičarske programe, uzeo je Zlatnog lava u Veneciji, Medveda u Berlinu, stigao je u svom filmskom izrazu na isti nivo kao i igrani film. U Srbiji se to nije desilo. Inače, ja ne vidim nikakvu razliku između dokumentarnog i igranog film, vidim između dokumentarnog filma i reportaže, ali ja sebe doživljavam kao filmskog reditelja. I zato, kad sam se vratila sa studija iz Engleske, dobijam veliku potrebu da takva vrsta filmova bude zapažena i kod nas. Tada počinjemo da tražimo mesto gde bismo mogli da puštamo filmove, a odgovor je uvek bio isti – da ti niko neće doći u Srbiji u bioskop da gleda dokumentarac. I tu se javlja ideja za festival dokumentarnog filma „Sedam veličanstvenih”, koji je odlučio da će u najvećoj filmskoj dvorani na Balkanu puštati dokumentarce. I 15 godina kasnije mi imamo bioskopsku publiku koja je navikla da gleda autorski dokumentarni film u bioskopu, ali to je proces koji je trajao 15 godina. Ja sam stvarno ponosna što sam učestvovala u tome.

Možete li nam reći nešto više i o Udruženju dokumentarista Srbije?

Pre dve godine smo napravili Udruženje dokumentarista Srbije. Do pre dve godine u Srbiji kada biste tražili novac za film, morali biste da birate između dve kategorije – dugometražni igrani film ili kratka dokumetarna forma, a dugometražni dokumentarni film kao kategorija nije postojao. Međutim, Udruženje je reagovalo i sad je promenjen pravilnik Filmskog centra Srbije.
Sve je išlo zajedno – stvaranje publike, stvaranje finansijskog okvira, sistemsko prepoznavanje svega toga i posledica je da smo mi posle 30 godina postojanja festivala u Amsterdamu prvi put imali zvaničnu delegaciju iz Srbije, koju su činili – direktor Filmskog centra, predstavnik RTS i grupa mladih ljudi sa projektima koji su išli na festival kako bi predstavili Srbiju i svoje radove.


Mila Turajlić Druga strana svega
Pusti život, znaš šta su dokumentarci

Dokumentarci su čudesna stvar, ti kreneš da vučeš jedan konac i više ne znaš šta izvlačiš, ne znaš šta ćeš da izvučeš iz plakara. Igrani film je drugo, napišeš scenario, stvoriš svet i preneseš ga na film. A ovde stvarno ne znaš šta će ispasti na kraju. Što kaže moja prijateljica – pusti ti život, znaš šta su dokumentarci.
Evo, upravo neverovatna situacija u kojoj sam se našla večeras – da nam se na našem razgovoru o filmu pridružio jedan od aktera mog dokumentarca, Vlatko Sekulović, o kome nisam znala gotovo ništa – ni kako se zove, ni da li je živ, ni gde se nalazi, a sada kada sam ga srela, imam osećaj da ga već dugo poznajem, jer je u pitanju je čovek čiji sam govor sa studenskih protesta iz ’92. kod Terazijske česme čula toliko puta dok smo radili film.

 


Mila Turajlić
Mila Turajlić je rođena 4. jula 1979. godine u Beogradu. Diplomirala je političke nauke i međunarodne odnose na Londonskoj školi ekonomije i filmsku i televizijsku produkciju na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, a magistrirala je u Londonu medije i komunikaciju. Dokumentaristiku je specijalizovala u čuvenoj pariskoj školi La Femis, ali i radeći na projektima kuća BBC, Discovery i Arte. Radila je i na filmu „Apokalipto” Mela Gibsona, kao i „Braća Blum” Rajana DŽonsona.
Njen dokumentarni prvenac „Cinema Komunisto” (2010) prikazan je na brojnim festivalima širom sveta i osvojio je više od 15 nagrada, a njen ovogodišnji film „Druga strana svega” osvojio je prvu nagradu na 30. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), i tako postao jedini film iz regiona koji je za trideset godina postojanja ovog festivala osvojio ovo prestižno priznanje.

 

Naslovna fotografija: Maja Medić
Ostale fotografije: othersideofeverything.com